25 February 2012

Za 3 dana do Irana!



Probudio sam se u busu i odmah bacio pogled kroz prozor. Sve je bilo belo, zavejano snegom koji je na nekim mestima dostizao i više od jednog metra visine. Prolazili smo pored Erzuruma, turskog grada koji se nalazi na 1800 metara nadmorske visine. Tu negde smo napravlili i malo dužu pauzu. Na turskim putevima hrana nije jeftina. Najjeftinija čorba je oko 2 evra, i sve se posebno naplaćuje: svaka kriška hleba, svaka čaša vode.
Negde u Turskoj blizu Erzuruma
Autobus se nije kretao. Svi smo stajali napolju na -20 stepeni i tresli se očekujući objašnjenje od vozača. Ali evo ga, ide objašnjenje: iz pravca Irana dolazi drugi autobus iste kompanije, vozač vadi kante sa gorivom i predaje ih našem vozaču. Sada mi je jasno zašto je karta za ovu relaciju ovako jeftina. Zato što ne sipaju gorivo u Turskoj. Nafta dolazi iz Irana! ... I dok šef puni rezervoar, meni se po glavi mota pesma Zorana Petrovića Pedra "Naftaški blues" i stihovi "Kupio je naftu iz Irana, ...". Znao sam da će ova pesma da me proganja i kasnije u Iranu. Krenuli smo dalje.

Usput smo sa Adelom govorili o politici, pa smo se dotakli i nekih osetljivijih tema. Znaju svi Iranci za Jugoslaviju i jasno im je šta se tu desilo, međutim stalno im se serviraju priče o Srbima kao negativcima. Srećom, većina naroda u zemlji je dobro obrazovana, pa umeju da sagledaju ljudske osobine sagovornika, ne generalizuju, nisu puni klišea i ne veruju mnogo verskim liderima, politici i sistemu koji su im roditelji ostavili u amanet.                           
                                   
                                                                  dete iz Turkmenistana
Osim mene i Iranaca u autobusu je bila i porodica iz Turkmenistana, čije se dete igralo mobilnim telefonom, a zatim bi mu roditelji pustali pesme "orijentalnog melosa" uz koje je dete poskakivalo. Simpatičan je bio mališa, Arijevac sa kosim očima.

Malo po malo, put kroz Tursku se bližio svom kraju. Ušli smo u poslednji grad pre iranske granice - Doubejazit. Iznad grada se ponosno uzdizala moćna planina Ararat prekrivena snegom. Na ovoj planini je i najveći vrh u Turskoj koji dostiže 5,137 metara, mesto gde se po Bibliji nasukala Nojeva barka. Malo ljudi zna da su u pitanju dve planine: Mali Ararat i Veliki Ararat. Za mene je prolazak ispod Ararata označavao da smo blizu tromeđe Turske, Jermenije i Irana i da se pripremamo za pasošku kontrolu.
planina Ararat

Bez problema smo prešli pasoške kontrole i kod Turaka i kod Iranaca.
"Welcome to Iran!" - sa osmehom na licu me je otpozdravio iranski carinik, koji nije hteo da proverava šta nosim u rancu. Iranski punkt je bio novosagrađen, moderan i čist, za razliku od turskog. Izgledao je nalik nekom omanjem aerodromskom terminalu, unutra je bilo toplo i besplatno se delio čaj. Za razliku od Turske, vidi čuda i WC je besplatan!
Malo proćaskah sa dilerima na granci i promenih 20 evra. Za 20 evra sam dobio gomilu novca, koju sam jedva strpao u džep. Da se nađe, dobro je imati neki rijal.

Prvi gradić kroz koji smo prošli je bio Bazargan. Tu se autobus zaustavio ispred nekog restorana, pa smo ručali. Adel je odmah hteo da probam neko lokalno jelo pa je naručio neku čorbu sa teletinom i leblebijom. A uz nju se služe sveža salata i tanki hrskavi hleb koji oni zovu lavaš. U čorbu pre jela valja dodati crveni začin kog nazivaju "somah". Taj somah izvlači ureu iz mesa, te ga je zdravo konzumirati, a pritom je i prijatnog ukusa. Cena ovog obroka je bila 5-6 puta jeftinija nego u Turskoj.
skromni smeštaj u hotelu "Pars No" u Tabrizu

Uveče stigosmo do Tabriza. Adel je održao svoju reč da će mi pomoći oko smeštaja. Zaustavio je taksi i onda smo zajedno obišli nekoliko hotela. Na kraju sam se smestio u omanjem hotelčiću "Pars No" u centru Tabriza gde smo se iscenkali za 5 dolara dnevno za celu sobu. Soba je bila jako skromna, a osoblje je odmah upalilo i plinsku peć da se soba zagreje. Umoran od puta i presrećan što vidim bilo kakav krevet, zahvalih se Adelu na svemu i počeh da se spremam za počinak.
p.s.  Ne zaboravite, NIGDE se ne ide bez Clavis-a !!!

4 comments:

  1. Luda i, verujem, nezaboravna avantura!!!

    ReplyDelete
  2. Cao Nenadae,koliko kosta autobuska karta od Istanbula do Teherana najeftinije...Hvala unapred

    ReplyDelete
  3. Bila je 25 evra. Sad kazu da je otprilike isto tako, izmedju 70-80 turskih lira (25-30 evra). pozdrav!

    ReplyDelete